Izet Sarajlić bio je i počasni predsjednik Kuće poezije (la Casa della Poesia) iz Salerna, talijanskog kulturnog udruženja koje zajedno sa Ambasadom Italije organizuje susrete.

Međunarodni poetski susreti počeli su 2002., nekoliko mjeseci nakon Sarajlićeve smrti, kako bi se realizovao pjesnikov san da se u Sarajevo, razoreno ratom i opsadom, ponovo dovede međunarodna poezija.

Ideja vodilja ovih susreta je dovesti u njegov grad njegove prijatelje pjesnike i povezati ih sa drugim pjesnicima iz čitavog svijeta. Tako se svake godine Sarajevo sjeća Izeta Sarajlića kroz poeziju i pjesnike, bez retorike, baš kao što bi on želio, sa njegovom ironijom i melanholijom, i njegovim pjesmama, navodi se u saopćenju.

Ove godine, susreti će se održavati u Kamernom teatru 55 svako veče od 20:00h, a poeziju će čitati: Yeshim Agaoglu (Turska), Fleur Bourgonje (Holandija), Beat Brechbuhl (Švajcarska), Giancarlo Cavallo (Italija), Ferida Duraković (BiH), Agneta Falk (Švedska/Velika Britanija), Sinan Gudžević (Srbija/Hrvatska), Jack Hirschman (SAD), Marko Kravos (Slovenija), Devorah Major (SAD), Alberto Masala (Italija), Maram al-Masri (Sirija), Josip Osti (BiH/Slovenija), Sotirios Pastakas (Grčka), Paul Polansky (SAD), Eloy Jose Santos (Španija), Slavko Šantić (BiH), Vojo Šindolić (Hrvatska), Marko Vešović (BiH), Carmen Yanez (Čile/Španija). Video poruke: Lawrence Ferlinghetti, Margaret Mazzantini, Erri De Luca, Predrag Matvejević.

Osim čitanja poezije u Kamernom teatru, održat će se i dvije filmske projekcije:
- Bosanska rapsodija na rubu znanosti, Vesne Ljubić, 24. septembra. u 17:30h
- Pier Paolo Pasolini i razlog jednog sna, Laure Betti, 25. septembra u 12:00h.

+ Program Međunarodnih poetskih susreta 2011

Dobri, dragi i tužni Izet Sarajlić. Od rođenja, život ga nije mazio. Muvali, čepali, do krvi džambali i živo srce mu žderali saputnici kroz vrijeme i nevrijeme. Od Musolinijevih camica nera preko dežurnih “čuvara” komunizma, ovovremenih političkih nacional-šićardžija i literarnih protuva za kojim je ostao ili će ostati smrdljiv a potom nikakav trag. On nikad zle i mrsne riječi. Branio se tananom, djetinjom sjetom najljepši, vječni dječak koji je ikad prošetao Vilsonovim. Profesor ljubavi na Visokoj školi sarajevskog i bh. voljenja. Autor vodiča kroz mirisne i čarne predjele duše zemlje koja ga je iznjedrila. Pjesnik koji nas je upoznavao s nama samim, po čijim nas je rimovanim preporukama volio dalek i neznan svijet…Najveći grumen zlata ispran iz zemljice Bosne i Hercegovine. Živ, neuništiv korijen koji me lirski toplo a ljudski časno i trajno veže za tu nesretnicu koju, prečesto, zaboravljaju i Bog i Allah i ljudi… Umilnijih i nevini jih lirika u zavičaju od Kike Sarajlića i ranih, majskih bulbula u baščama kraj Radobolje i Neretve, ja ne pamtim. Mika mi iz “Besmrtne pesme” na salveti ispisao, ijekakavizirao pa poklonio stihove za epitaf:
“Ako ti jave umro sam,
Ne vjeruj,
Ti znaš ja to ne umijem.
Ljubav je jedini vazduh
Koji sam udisao
I osmjeh jedini jezik
Koji na svijetu razumijem…”

Odnekud mi se sad čini da ove stihove niko na bijelom svijetu osim Kike ne zaslužuje. Još mi se čini da će se Sarajevo teško snaći. Sarajevo, u kojem “…i kad kiša pada, zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmaskijem maju”… A najsigurniji sam da Kiko neće omanuti i da će uvijek biti tu kad njegovom gradu bude potrebna nježna riječ. I svim sretnicima što su grleći njegove stihove izrastali u pitoma južna nebesa, cvjetno i mirisno kao ruže penjačice…

Mišo Marić, Exeter, UK,

Mišo Marić je bosanskohercegovački pjesnik, dugogodišnji voditelj popularnog ansambla “Mostarske kiše” i autor nekih od najljepših pjesama Kemala Montena.

Magija koja obavija glavni grad Bosne i Hercegovine svake godine kreira čudesnu atmosferu stvaranja jedne od najljepših i najzanosnijih poetskih manifestacija međunarodnog karaktera. Susreti su posvećeni Izetu Sarajliću, velikom sarajevskom pjesniku, počasnom predsjedniku kuće poezije „Casa della poesia“, počasnom građaninu italijanskog grada Salerna, jednom od najomiljenijih pjesnika u Italiji i prijatelju našeg sugrađanina, Alfonsa Gattoa.

Kada nas je Izet Sarajlić zauvijek napustio, u maju 2002. godine, odmah je odlučeno da se pokrene događaj kojim bi se ostvario san velikog bosanskohercegovačkog pjesnika koji je sanjao do posljednjih trenutaka svog života – nakon tragedije izazvane ratom i opsadom, vratiti veliku međunarodnu poeziju u Sarajevo.

Nekoliko godina nakon završetka ratnih strahota u Bosni i Hercegovini te užasne opsade glavnog grada, Izet Sarajlić je bio radio na aktivnostima koje su imale simboličnu i političku vrijednost – ponovo smjestiti svoj grad u projekat koji za cilj ima kulturu susreta, upoznavanja, razmjene i bratstva.

Odmah nakon velikog gubitka kuća poezije „Casa della poesia“ je, izgubivši jednog od svojih najuglednijih predstavnika, krenula u jednu vrstu razrađivanja „borbene strategije“ za ostvarenje sna.

Čak su i stihovi zadovoljni kad se ljudi sastaju, Izetovi su stihovi, koji su obilježili rad kuće poezije „Casa della poesia“. Smatrali smo neophodnim dovesti njegov grad pjesnike, njegove prijatelje i saputnike iz brojnih životnih avantura i spojiti ih sa ostalim pjesnicima iz Sarajeva i bivše Jugoslavije.

Sarajlić je bio izuzetan saputnik. On je bio taj koji je uvijek podržavao rad na stvaranju te “velike porodice” kakva je kuća poezije “Casa della poesia”. Nezaboravna su njegova čitanja koja je držao u italijanskim gradovima Salerno, Baronissi, Napoli, Amalfi, Pistoia, Trieste, Roma, Genova, Reggio Emilia. Ostaće nam u dirljivom sjećanju Izetova ogromna radost kada je italijanski prijevod njegove knjige “Neko je zvonio” ugledao svjetlo dana. Knjigu su od srca preveli Rafaella Marzano i Sinan Gudžević. Zauvijek ćemo pamtiti i trenutak kada je u Rimu primio nagradu “Premio Moravia 2001″ kao i kada je saznao da ga grad Salerno namjerava proglasiti počasnim građaninom, na što je bio posebno ponosan i sretan možda posljednji put.

Dakle, Izeta Kike Sarajlića se svake godine sjećamo u njegovom gradu i zajedno sa poezijom i pjesnicima nastojimo, kako bi i on sam želio, sve to učiniti bez pretjerane retorike, sjećajući se njegove ironije i melanholije, njegove poezije i njegovih pjesama.

Manifestacija koju priprema kuća poezije „Casa della poesia“, uz podršku Ambasade Republike Italije u Sarajevu, realizovana je zahvaljujući saradnji italijanskih i međunarodnih ustanova te nekoliko sponzora koji velikodušno učestvuju u realizaciji ovog događaja.

Kao i svake godine, dvije grupe “svjesnih putnika” će doći iz Italije u Sarajevo autobusom (preko Trsta) i automobilom (preko Barija) kako bi doživjeli i podijelili s drugima ovo predivno iskustvo.

Veliki je broj pjesnika koji su nas ovih godina htjeli počastiti svojim prisustvom. Svakom od njih želimo uputiti tople riječi zahvalnosti i prijateljstva. Svi zajedno i još mnogi drugi čine “veliku poetsku porodicu” koju je Izet nosio u srcu i koja nas je naučila da volimo. Nadamo se da će se, zahvaljujući manifestacijama poput ove, povećati mreža prijateljstva, poštovanja, solidarnosti, sposobnosti slušanja drugoga.

Ove, 2010. godine, Međunarodni susreti poezije u Sarajevu će biti održani u Kamernom teatru 55, u duhu soldarnosti, prijateljstva, ljubavi, emotivne razmjene i želje za susretanjem. Događaji cijele manifestacije će biti prevedeni na dva jezika (lokani i italijanski), zahvaljujući angažmanu mnogih i naročito velikom trudu i zalaganju Sinana Gudževića. Kao i uvijek, biće prikazivani filmovi u kojima Izet Sarajlić čita svoju poeziju.

I naravno, od srca se zahvaljujemo pjesnicima koji su izuzetni zbog njihovog kvaliteta i humanosti, a koji su ušli u selekciju zahvaljujući jednoj vrsti neobične intervencije nakon koje svake godine u Sarajevo dođu najbolji ljudi i pjesnici međunarodnog pjesničkog kružoka. Ove godine, to su: Opal Palmer Adisa (Jamajka), Luis Rodriguez (Sjedinjene Američke Države), Tomaz Salamun (Slovenija), Ada Salas (Španija), Petr Hruška (Republika Češka), Muesser Yeniay (Turska), Teresa Colom (Andora), Ivo Ledergerber (Švajcarska), Fleur Bourgonje (Holandija), Christiane Veschambre (Francuska), Alexandra Petrova (Rusija), Gabriella Sica (Italija), Giancarlo Pontiggia (Italija)…

Biće upriličene i tri specijalne projekcije: “Medea”, Piera Paola Psolinija iz 1970. godine; “Etel Adnan. Words in Exile”, iz 2009. godine (predivan film posvećen velikoj libanskoj spisateljici koji je režirala grčka režiserka Vouvola Skoura); te omaž režiserki Germaine Dulac, velikoj eksperimentatorki i feministici u svijetu kinematografije s početka dvadesetog vijeka. Kao što možete primijetiti, posebna pažnja će, ove godine, biti posvećena ženama.

Nadamo se da će se ovaj događaj u Sarajevu, koji je sad već prepoznatljiv i priznat na međunarodnom nivou poetskih festivala, organizovati i u budućnosti i da će postati nezaobilazan i važan “poetski” trenutak, i most između Evrope i Balkana. Jedan trenutak susreta, upoznavanja i razmjene kulture, jezikâ i religijâ.

Sigurni smo da će čarolija Sarajeva još jedanput doprinijeti da ovaj poetski događaj dobije veliki značaj i da će uspjeti da postane drugačiji u odnosu na druge poetske manifestacije koje raspolažu daleko većim finansijskim sredstvima, drugim organizacijskim strukturama, drugoj vrsti tehničke pomoći.

Međunarodni susreti poezije u Sarajevu poeziju pretvaraju u sredstvo koje stvara veze, prijateljstva, kreira mjesto emotivne razmjene, ostaje u ljudskom srcu i mislima sve dok ne postane nezaboravno i neotuđivo iskustvo vlastite svijesti.

Predivno iskustvo u prelijepom Sarajevu, gradu susreta za jedan projekat solidarnosti, prijateljstva, poezije.

Međunarodni susreti poezije Sarajevo 2010: Omaž Izetu Sarajliću
>> PROGRAM: download (pdf)

Tekst: Casa della poesia
(prevod: SARAJEVO.co.ba)

Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu ,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.

1968

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem “Oslobođenje”, barem
“Vjesnik”
Poslije ću se već i sam naviknuti.

Ali,
mi ćemo se još sastajati.

Ja sam bio – pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!

Vilsonovo – naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.

Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.

Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.

Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.

Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje – ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.

Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.

Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu – Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.

I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.

Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom – od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.
(1968)

* * *

Biti opet autor prve pjesme.
Svima širom otvoriti svoju duše.
I naveče, dok mećave bjesne,
u našem “Cvitkoviću” pjevati “Kaćušu”!

Biti opet bez igdje ičega.
Ni u jednoj antologiji nemati svoje mjesto.
Slušati opet: Dječko, pričekaj!
Sad bih čekao. Pet godina. Petsto!

Biti kraj tebe u foajeu pozorišta
na tvojoj prvoj premijeri “Toske”.
Nemati iza sebe ništa.
Čak ni uspomena iz Moskve!

I eto baš to je nemoguće.
Zato i ta tuga iznutra.
Sve više, sve više je Juče.
Sve manje, sve amnje je Sutra.

1966

1961

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!

16. mart 1998

(1992)

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

1953